Piše: Marina Jočić
Desio se veličanstven skup u Beranama na kome je više hiljada pravih opozicionara aklamacijom prihvatilo odluku Demokratskog fronta da 27. septembra počnu protesti protiv vlasti.
Analitičari nadležnih državnih službi su prpoznali da to nije prijetnja praznom puškom nego istinska odlučnost da se nakon četvrt vijeka tiranije stane za vrat mafijaškoj vlasti koju predvodi premijer, najbogatiji političar u Evropi (prema Forbsu). Dakle, zazvonila su sva zvona za uzbunu, kako u DPS-u, tako i u ANB-u, mada je to gotovo isto. Očigledno, zaključili su, treba osujetiti najozbiljniji atak na vlast od njenog ustoličavanja 1990. godine.
U rukama vlasti koja prema svim izvorima, pa i inostranim , bitiše srasla sa mafijom, nalaze se moćna oružja – od paralelnog budžeta kojim se finansiraju sva nepočinstva, do medija, prorežimskih nevladinih organizacija i takozvanih političkih partija (koje postoje samo u lažnoj statistici) a sve pod kontrolom velikog diktatora.
I krenula je ovih vrelih julskih dana opšta špijunska i medijska ofanziva.
Kao nekad ministar Ivanović, istresa se pred javnost perje obojeno lažima i pometanjima zbog čije maštovitosti iz groba od zavisti cvili i sam Gebels. Koriste se mediji, koriste se društvene mreže, stotine botova sa lažnim profilima, koriste se agencije za istraživanje popularnosti partija, koriste se lokalni špijuni da šire laži osmišljene u udbaškim kuhinjama. Ide se čak pojedinčno na osvjedočene opozicionare – brutalno se vrijeđaju, prijeti im se, ucjenjuju ih... I to kao da nije dovoljno.
Reklo bi se ništa novo, pa ovo se radi pred svake izbore, bilo je ovoga i pred referendum.
Ipak, nije baš tako.
Predosjeća DPS da se primiče kraj njihovog carstva. Osjećaju da slobodoljubivi ljudi ne mogu više da pristaju na ulogu kmetova koji se ne pitaju sa svojim životom. Osjećaju da u Crnoj Gori građani neće da pristanu da im djeca budu sluge DPS-ove djece, da ima bezbroj kazanih i neiskazanih razloga da se pokrene bunt koji će da sruši silu i nepravdu.
Zbog očigledne prijetnje njihovoj vlasti, udara se i na najjače opozicione temelje, na vođe Demokratskog fronta koji svoju poltičku budućnost kroz proteste vide „ili na štitu ili sa štitom“. Armija špijuna koji su živjeli od krupnih, a većina od sitnih privilegija, ustremila se najjačom artiljerijskom paljbom otrovnijom od osiromšenog uranijuma – laži do besmisla na koje nije ozbiljno ni odgovarati ispunile su javni prostor. Svjesni najubojitijeg oružja koje Demokratski front posjeduje – sloga Srba i Crnogoraca u ovom epskom poduhvatu, pokušavaju neprekidno da ih posvađaju, ne bi li još koji dan vladali zhvaljujući podjelama.
Sledeća faza je prepadanje „tvrdog“ jezgra otpora. Namjerava li vlast hapšenja, likvidacije, pitanje je sasvim logično. Nisu li i sa manjim ulogom padale glave po Crnoj Gori bez ijedne ozbiljnije presude.
Ipak, namjerili su se na pogrešne. Mogu da uklone jednog, dvojicu, desetoricu, ali je teško ubiti cio slobodoljuvi narod. Ko bi onda plaćao poreze za autoput i skupe satove?! Biti spreman na sve, na udarce raznih vrsta i sa raznih strana imperativ je koji se podrazumijeva. Samo ne smiju zaboraviti da batina ima dva kraja!
U Svetom pismu se kaže koliko je veći podvig, tim je veće iskušenje, koliko si više na Božjem putu, više će te demoni napadati. Ali se isto tako kaže, da čisto srce pobjeđuje demone, i to daje snagu koja je moćna da pomjera planine, da prebrodi sva iskušenja.
Zato, dosta sa smiješnim optužbama, sa traženjem dlake u jajetu, dosta admandmanskog djelovanja koje vlastima šteti koliko medvjedu ujed buve.
Ko nije za proteste, taj je za vlast.
A špijuni neka rade svoj posao, kako bi rekao Sveti Vukašin Klepački.